Pozorišni vodič kroz skrivene dragulje
Sveobuhvatan vodič kroz beogradsku pozorišnu scenu, sa iskrenim utiscima o predstavama, mjuziklima, baletima i operama. Otkrijte šta vredi pogledati, kako doći do povoljnih karata i gde pronaći najbolju glumu, scenografiju i režiju.
Kada zavesa padne, a svetla reflektora se ugase, ostaje samo onaj neprolazni utisak koji dobra predstava ureže u pamćenje. U svetu gde je sve više brzih sadržaja, odlazak u pozorište deluje kao čin gotovo ritualnog povratka sebi. Ali, pozorišna scena u Beogradu, iako raskošna i raznovrsna, ume da bude i neuhvatljiva za one koji ne prate repertoare. Baš zbog toga, nastao je ovaj svojevrsni pozorišni vodič kroz skrivene dragulje, inspirisan razgovorima ljubitelja dasaka koje život znače.
Čini se da deo o pozorištu malo kaska u odnosu na sve ostale teme, iako trenutno nije sezona, ima nekoliko letnjih pozorišnih festivala. Ali uvek se možemo prisetiti predstava koje smo gledali, bilo da su nas oduševile ili ostavile ravnodušnim. Šta je to što čini magiju na sceni? Da li je to gluma koja oduzima dah, scenografija koja nas prenosi u drugi svet, kostimografija koja boji karaktere, ili pak tekst i režija koji dišu kao jedno? Odgovor je uvek negde između, u onom neponovljivom saglasju ritmova.
Muzička čarolija i baletski spektakli
Ako postoji nešto u čemu Narodno pozorište i Madlenianum briljiraju, onda su to svakako operski i baletski naslovi. Za sve one koji misle da balet nije za njih, topla preporuka ide ka Don Kihotu ili Ko to tamo peva. Ova druga baletska predstava, sa muzikom Vokija Kostića, uspela je da osvoji čak i one koji su govorili da ne vole balet. Karte bukvalno planu, a svaki pokret igrača priča priču bez ijedne izgovorene reči. Bajadera na velikoj sceni Narodnog takođe pruža vizuelni spektakl, dok je opera Jadnici u Madlenianumu ostavila mnoge bez daha, pretvarajući muziku u čistu emociju. Kada smo već kod Madlenianuma, Rebeka i Rebeka su prijatna iznenađenja za sve koji misle da mjuzikl nije njihov žanr.
Kada govorimo o dramskom repertoaru, nezaobilazno mesto zauzima Velika drama u Narodnom pozorištu. Predstava koja traje oko četiri sata, ali se to vreme, po svedočenjima publike, apsolutno ne oseti. Ima nešto u toj priči, u tom komadu Siniše Kovačevića, što tera gledaoca da se zamisli, da se pronađe u lavirintu porodične istorije. Postoji čak i mišljenje da bi trebalo uvesti zakon po kome bi svaki građanin bio obavezan da je odgleda. Iako je komad težak, nose ga fantastična glumačka energija, posebno glumca poput Vuka Kostića, koji je u ulozi Crnogorca jednostavno briljirao.
Sa druge strane, ako tražite nešto podjednako moćno, ali na drugačiji način, Zagonetne varijacije na maloj sceni Narodnog su pravi biser. Komad naizgled skromne postavke - samo dva glumca na sceni - uspeva da drži pažnju bez daha od početka do kraja. Marko Nikolić i njegov partner su dokazali da za veliku priču nije potrebna velika scenografija, već samo čista, izvanredna gluma. Ta predstava izaziva smeh i suze, i predstavlja vrhunac scenskog dijaloga.
Mjuzikli koji su obeležili eru
Pozorište na Terazijama je carstvo mjuzikla. Ako postoji predstava koja je oborila sve rekorde gledanosti i ovacija, to je Cigani lete u nebo. Priča o slobodi, ljubavi i snovima ispričana je toliko raskošno, sa toliko pozitivne energije, da ljudi plaču od oduševljenja. Tu su i Čikago, koji i dalje pleni glumačkom plejadom, tematikom koja je i komična i dramatična; Kosa u domaćem izvođenju, iako je u Ateljeu 212 zvuk nekada znao da bude malo lošiji zbog same arhitekture, nosi tu neponovljivu energiju slobode. Producenti, sa legendarnom postavom i sjajnim kostimima, kao i Briljantin i Neki to vole vruće definitivno čine ovu kuću nezaobilaznim mestom za sve koji vole muziku i ples.
Ali nisu sve predstave na Terazijama po ukusu svih. Recimo, nova verzija Zone Zamfirove izazvala je podeljena mišljenja. Dok su jedni bili oduševljeni modernizacijom, drugi su smatrali da je izgubljen onaj izvorni šmek i da kostimi nisu dovoljno dočarali duh originala. To je dokaz da u pozorištu, kao i u životu, ukusi variraju, ali je kvalitet produkcije gotovo uvek neosporan.
Kada skrenemo u svet Beogradskog dramskog pozorišta, ne možemo zaobići Elinga. Adaptacija norveškog filma sa Ljubomirom Bandovićem i ostatkom sjajne ekipe predstavlja onu retku vrstu komedije i drame koja vas učini vidljivim i ljudskim. To je predstava gde se vidi saglasje ritmova, osećanja i igre. Likovi su autentični, posebni, a opet tako prepoznatljivi - osujećeni i povređeni, ali ne i uništeni. Ovo je priča koja vas tera da izađete iz pozorišta sa osmehom i knedlom u grlu. Tu su i Harold i Mod, predstava koja nas uči životnoj radosti, kao i Kelerabe su zdrave, ili teška ali bravurozna Zecja jama, koja se bavi psihološkom krizom bračnog para nakon gubitka deteta.
Atelje 212: Kolevka avangarde i hitova
Ova kuća važi za rasadnik najkvalitetnijih ostvarenja. Od kultnih Svića i Čekaonice, preko urnebesnog Ljubavnog pisma, do fenomenalne Pomorandžine kore - Atelje 212 retko razočarava. Džepovi puni kamenja su predstava koja se igra godinama i još uvek ne posustaje; dva glumca na sceni glume desetine likova bez ijednog rekvizita, dokazujući da je mašta jača od svake scenografije. Za one koji vole mračnije komedije, Bog masakra pruža izuzetno težak, skoro morbidan uvid u savršenu fasadu porodice, dok je Zbogom SFRJ svojevremeno pomerila granice političkog teatra.
Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) neguje malo drugačiji senzibilitet. Nekima deluje hladno, ali njihov repertoar krije prave dragulje. Buba u uhu je kultna komedija koja se igra trideset godina i iako mnogi kažu da je cela predstava na leđima karizmatičnog glumca, i dalje vredi svaki minut. Skakavci Biljane Srbljanović su mračni, bolni i savršeno odmereni, dok je Don Krsto pokazao raskoš i jedinstvenu atmosferu. Za mlađu publiku ili one koji žele nešto savremenije, Nije smrt biciklo da ti ga ukradu i Hadersfild su izuzetno snažne drame, ove druga posebno zbog maestralne glume koja ostavlja bez teksta.
Na slavnoj sceni Zvezdara teatra, najveći utisak decenijama unazad ostavljala je predstava Dobrodošli u Srbiju, iako nažalost više nije na repertoaru. Ipak, duh komedije živi kroz brojne naslove, a posebno su voljene izvedbe u ustanovi kulture "Vuk Karadžić". Tu se često nagrađuje publika smehom do suza, bilo da je reč o predstavi Deset naprema jedan sa Tatjanom Kecman ili o duhovitim monodramama.
Gde pronaći karte, a ne otići u bankrot
Često se može čuti da je pozorište skupo, ali srećom, to je uglavnom samo izgovor. Postoji mnoštvo taktika za povoljan dolazak do karata:
- Klub ljubitelja pozorišta: Besplatno učlanjenje koje donosi stalne popuste.
- Sajtovi pozorišta: Često imaju velike popuste (30-50%) ako rezervišete online.
- Studentske karte: U Narodnom pozorištu, karte od „sto dinara“ za poslednju galeriju su mit koji je postao stvarnost - pola sata pre predstave, ako ima mesta, možete sesti i u parter.
- Indeks i đačke knjižice: U JDP-u i Ateljeu 212 često postoje simbolične cene ili čak besplatan ulaz na osnovu indeksa.
- Grupne kupovine i akcije: Popusti u mesecu mjuzikla ili posebne promocije na Fejsbuk stranicama pozorišta.
Kada govorimo o specifičnim predstavama koje su izazvale lavinu emocija i diskusija, ne možemo zanemariti Čikaške perverzije u Pozorištu na Slaviji. Zaista fantastična komedija, sa samo četiri glumca, uspeva da vas oraspoloži danima nakon gledanja. Smeh i prisećanje na pojedine scene su zagarantovani. Slavija je generalno dom i za kultne izvedbe poput Kabaresa Kabarei, monodrame koja se na duhovit i opor način bavi brakom i životom. Tu je i Jasmin na stranputici, kao i nove priče o savremenim temama.
Pored svih ovih veličanstvenih predstava, bilo je i onih koje su ostavile gorak ukus. Pojedine postavke klasika, poput nekih Nušićevih ili Sterijinih komada u režiji modernih reditelja, znale su da razočaraju čak i okorele ljubitelje. Neki su izašli sa Nove strađije ili Javne ličnosti sa osećajem da su izgubili vreme. To je rizik pozorišta - ono je živa umetnost, i baš zato svako veče može biti drugačije. Često se dešava da se publika i kritika raziđu; predstave koje neko smatra genijalnim, drugi doživljavaju kao potpuno promašene. Setimo se samo podele mišljenja oko Šina, gde su jedni bili oduševljeni, a drugi su smatrali da su izgubljena dva sata života.
Za one koji žele da povedu svoje partnere u pozorište, a nisu sigurni šta bi bilo dobro za 'mušku publiku', preporuke su se kretale od Ne igraj na Engleze i Hadersfilda, do lagodnijih mjuzikla poput Čikaga ili Producenta. A za one koji traže pravu žensku priču, Pomorandžina kora u Ateljeu 212 se nametnula kao obavezna literatura na sceni - prava ženska predstava, duhovita, gorka i istinita.
Dečiji i omladinski repertoar takođe cveta. Malo pozorište "Duško Radović" i Pozorište "Boško Buha" često prikazuju predstave koje ostave i odrasle bez teksta. Setimo se samo Okamenjenog princa, ili pak Ukroćene goropadi i Igre u tami, koje su dobile najviše pohvale za sjajnu scenografiju i glumačku podelu. Toplina koja zrači iz Boška Buhe čini svaki odlazak u to pozorište prijateljskim činom. Za one malo starije, predstave poput Brod za lutke u JDP-u pružaju moderne, pomalo bajkovite priče o odrastanju.
Ne treba zaboraviti ni gostujuće festivalе i one man show predstave. Od Gospode Glembajevih, gde su karte za premijeru bile rasprodate za sva izvođenja u sezoni, do adaptacija velikih romana poput Derviša i smrti. Ta potraga za duhovnošću, za odgovorima na velika pitanja, ono je što izdvaja dobar teatar od puke zabave. Iako neko može reći da je pozorište samo svet maste i fantazije, ono je toliko stvarno da ume da zaboli, ali i da uteši.
Zanimljivo je primetiti kako se pozorišni ukus menja sa godinama. Ono što nam je nekada bilo fascinantno i nestvarno, vremenom počinjemo da analiziramo, da tražimo mane. Predstave koje smo svojevremeno smatrali najsmešnijima, posle deset godina mogu delovati razvučeno. Ipak, postoje one koje odolevaju zubu vremena. Komadi koji govore o karakterima, zamršenim temama, ne očiglednim pojavama - oni koji teraju na razmišljanje i preispitivanje sebe i sveta. To je ono što čini srž pozorišnog vodiča kroz skrivene dragulje - potraga za suštinom.
Kada sumiramo sve utiske, jasno je da Beograd nudi neverovatno bogatstvo. Od baletskih predstava poput Kraljice Margo i Žizel, do teških drama poput Velike drame i komedija poput Ribarskih svađa koje nas slatko nasmeju. Svako može pronaći nešto za sebe. Važno je samo biti radoznao i ne plašiti se eksperimentisanja. Ponekad ćete naleteti na predstavu koja vam ne legne, ali ćete zato drugi put doživeti katarzu. Jer pozorište i jeste ta magična razmena energije između scene i gledališta, gde se ogoljene istine pretvaraju u umetnost. U vremenu kada se sve relativizuje, odlazak u pozorište ostaje čin hrabrosti i lepote.
Za kraj, setimo se da je pozorište igra. Igra koja može da bude surova, romantična, crnohumorna ili apsurdna - ali uvek živa. Bilo da birate Norway Today, crnu komediju o susretu na ivici litice, ili urnebesnu Sumnjivo lice, ili pak neprolazni mjuzikl Jadnici - dozvolite sebi taj luksuz. A kada ugasnu svetla i svi odu, ostaće onaj osećaj da ste bili deo nečega većeg. Zato, sledeći put kada vidite da deo o pozorištu malo kaska u odnosu na sve ostale teme, setite se ovih redova i jednostavno - kupite kartu.